Zlatko Cico Kranjčar (Zagreb,15.12.1956. – 1.3.2021., Zagreb) napustio nas je u 65.godini života i ostavio veliku prazninu u hrvatskom i nogometu ovih prostora u cjelini. Osim u Hrvatskoj, u Dinamu, NK Zagrebu, Rijeci, Segesti i hrvatskoj reprezentaciji, Cico je igrački i trenerski ‘kruh’ zarađivao i u Austriji i Crnoj Gori, gdje je vodio državnu reprezentaciju. Ipak, ostao je prije svega legenda Dinama, bez kojeg je nemoguće zamisliti povijest maksimirskog kluba.

U svim krizama, ‘turbulencijama’ i sukobima unutar Modrih čovjek se uvijek mogao sjetiti Cice kao simbola gospodskog načina ophođenja, vođenja i liderstva u svakom smislu. Sada tog simbola više nema, a teško se oteti dojmu da je mogao još puno dati u trenerskom i svakom drugom smislu hrvatskom nogometu. Hoće li sin mu Niko krenuti očevim stopama i u trenerskim vodama ostaje za vidjeti.

Zlatko Kranjčar ostavio je dubok trag i u nogometnim analima naše županije, vodeći sisačku Segestu u Prvoj HNL u sezoni 1992./93.. Kao trener forsirao je napadački stil nogometa čega danas također nedostaje. Tražio je znalce na svakoj poziciji u momčadi i po tome bio prepoznatljiv. Naslov prvaka Zagreba u sezoni 2000./01. njegovo je trenersko remek djelo. Vatrene je suvereno odveo na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006., s Dinamom se, i kao igrač i kao trener, naosvajao trofeja. No, njegov životni i profesionalni rukopis bio je iznad sportske statistike. Bio je čovjek i sportaš u punom smislu tih riječi. Zbogom Cico.